Na otoku Mljetu, u južnom dijelu mljetskog Velikog jezera Nacionalnog parka Mljet, nalazi se otok Sveta Marija sa benediktinskim samostanom i crkvom sv. Marije. Njegova površina iznosi 0,5 ha. Sagrađen je u vremenu od 1177. do 1198. godine.
Otočić je zbog svog izuzetnoga estetskoga ugođaja i snažne duhovno-kulturne dimenzije svojevrsni simbol otoka i Nacionalnog parka “Mljet”.
Benediktinci su najprije na otočiću izgradili samostan, a zatim i crkvu. Crkva je tijekom stoljeća mijenjala izgled pod naletom stilova, renesanse i baroka, ali je centralni dio romanički. Crkva sv. Marije u sklopu samostana jednobrodna je romanička (apulijska) građevina podignuta po uzoru na onu koju su benediktinci imali u Monte Garganu. Pregrađena je i proširena u 16. stoljeću kada je na trijem postavljen grb Gundulića. Romanički je samostan više puta pregrađivan. Današnja je zgrada dvokatna renesansna građevina koju s dvije strane omeđuje dvorište, a glavni trakt, prema dvorištu, ima arkadni hodnik. Na jugoistočnom je uglu izgrađena obrambena kula pa sve građevine, uključujući i crkvu, čine obrambenu cjelinu. Samostan je također preuređen u renesansi, tako da s crkvom tvori jedinstven sklop.
Povijest samog samostana seže u daleku 1198. godinu kada je papa Inocent III. izdao dokument kojim posvećuje crkvu sv. Marije na istoimenom otoku u Velikom jezeru na Mljetu. Tada su benediktinci ustrojili samostan prema Pravilu sv. Benedikta. Benediktinci su se dugi niz godina uspješno brinuli o otoku i slaveći Boga živjeli u skladu s prirodom. Među benediktincima tog samostana nalazimo mnoga značajna imena poput Mavra Vetranovića i Ignjata Đurđevića. 1345. godine benediktinci se odriču vlasti na dijelu otoka te Mljet dobiva Statut i Univerziju (općinu) u Babinom Polju. Formalno je bio pripojen Dubrovačkoj Republici 1410. godine.
Samostan je imao veliku knjižnicu koja je uz knjižnicu sv. Jakova kod Dubrovnika i sv. Krševana u Zadru bila najbogatija od svih benediktinskih opatija u Dalmaciji. Osim zasluge za razvitak pismenosti i kulture uopće, benediktinski redovnici zaslužni su za razvitak vještine graditeljstva, poznavanja glazbe, uzgoja maslina, vinove loze i drugih korisnih biljaka.
Samostan je nastavio s radom sve do 1809. godine kada se je, došavši pod Napoleonovu vlast, ugasio. Od tada se vlasnici otoka mijenjaju; samostanskom imovinom je upravljala država, a samostan je malo pomalo zanemarivan. 1960. godine preuređen je u hotel koji je u njemu ostao sve do 1991. godine. 1998. godine ruševan samostan vraćen je Dubrovačkoj biskupiji. U tijeku su radovi obnove i preuređivanja.
Autor: np-mljet.hr / mljet.hr / visitdubrovnik.hr
