Impresivne stonske zidine, najduži su fortifikacijski sustav u Europi i drugi u svijetu. Sada su duge 5,5 km, a visina im varira između pet i deset metara.
1334. godine Dubrovnik je stekao Pelješac te radi zaštite podigao monumentalni obrambeni sustav, najveći fortifikacijsko-urbanistički pothvat ondašnje Europe. Uz ulaganje ogromnih sredstava upošljavani su graditelji: Mihač i župan Bunić iz redova domaćih prvih projektanata, te Talijani Onofrio iz Napulja i Bernandin iz Parme, Francuz Olivier i Firentinac Michelozzo, protomajstori Juraj Dalmatinac i Paskoje Miličević pri usavršavanjima do kraja XV. st.
Prvo je u tridesetak godina zidan obrambeni bedem, s jedne na drugu stranu poluotoka, te su prema jedinstvenom projektu planski podignuta dva utvrđena gradića: južno Ston i sjeverno Mali Ston s ciljem okupljanja ljudi za čuvanje granica i rad u solanama od kojih je država mnogo dobivala. Nad zapadnim strmim obroncima Prevlake Pelješac je odvojen od kopna pomoću Velikog zida.
Prebacujući se dvostrukim potezom preko brda, u ukupnoj dužini od 5,5 km, zidine su pojačane sa 40-tak kula i 5 tvrđava, najjača Bartolomija prozvana je prema svecu zaštitniku oružja na najvišem vrhu. Odvojci zidina obuhvaćaju MALI STON na sjevernoj obali, s tvrđavom Koruna koja se sa četiri svoje kule doima poput krune, po čemu se i naziva.
Povijesno snažniji STON na suprotnoj strani u cjelovitome utvrdno – obrambenom sustavu naslanja se na padinu i vezuje uz južno rastrte solane, koje geometrijskim sustavom izmiruju plastični poredak slično zasnovanoga grada i katastarsku podjelu polja. Sam grad opkoljen zidom (1 km) u nacrtu peterokuta s polukružnom kulom Podzvizd na vrhu, u dijelovima je imao predziđe i jarke na što se nadovezivahu palisade uza solanu duž Stonskog zaljeva. Na njegovu kraju, tik pred gradom bila su postrojenja luke, koju je čuvala najisturenija tvrđava Veliki Kaštio, zidana 1357. godine.
Gradnja impozantnoga fortifikacijskog sklopa koji nazivamo Stonskim zidinama započela je ubrzo nakon stjecanja Pelješca (Stonskog Rata) 1333. godine. Dubrovačka komuna odlučuje tada, radi osiguranja svojega novostečenog posjeda, podići Veliki zid. Dugačak oko 1200 m, vodio je preko vrha brda Podzvizda i, zatvarajući cijeli poluotok, završavao je kulama na obalama Stonskoga kanala i Malostonskoga zaljeva. Na tim su mjestima, još u 14. stoljeću, izgrađene bile dvije planirane urbane jezgre Ston (Castrum Istius maris) i Mali Ston (Castum Iilius maris) koje Velikim zidom nisu bile povezane samo fizički nego su se u svojim funkcijama i dopunjavale.
Prema starijim dubrovačkim kronikama, gradnja Velikog zida trajala je 18 mjeseci i stajala je 12.000 dukata. Stonski korpus fortifikacija oblikovao se, međutim, tijekom više od četiri stoljeća. Namijenjen prije svega obrani poluotoka od njegova kopnenoga zaleđa, postupno je poboljšavan, prilagođavan terenu i razvoju vojne tehnike.
Stonske su utvrde bez ikakve sumnje najveći graditeljski pothvat Republike izvan Grada; cjelokupna im je duljina dosezala oko 5.500 m, a obuhvaćale su zidine Stona i Maloga Stona, Veliki zid s trima tvrđavama i Veliki kaštio (Tvrđava sv. Jerolima), izdvojenu utvrdu podignutu radi zaštite stonskih solana. Zidine i tvrđave flankirane su s deset okruglih i trideset jednom četvrtastom kulom te sa šest polukružnih bastiona.
Obrambenu su ulogu sačuvale do početka 19. stoljeća. Nakon pada Republike stonske utvrde gube vojni značaj, no u prvoj polovici 19. stoljeća fortifikacijski se kompleks nije uništavao, ali se, isto tako, nije ni obnavljao. Carskim dekretom 27. veljače 1858. godine utvrde se predaju Upravi državnih dobara i ona započinje s rasprodajom gotovo čitavoga sklopa, osim tvrđave Veliki kaštio, koja je nešto kasnije doživjela istu sudbinu. Pojedini se dijelovi zidina prodaju privatnim osobama, izvor su građevinskoga materijala, ruše se „iz higijenskih razloga“ ili čak, godine 1874., u sklopu priprema za dolazak cara Franje Josipa. Stonske su utvrde stradavale u potresima, kako onomu 1667. godine, tako i 1995. godine, u Drugomu svjetskom ratu, kad ih najprije Talijani, a potom Nijemci, „prilagođavaju“ vojnim potrebama.
Prema običaju starih Dubrovčana, ni u Stonu se nije pri usavršavanju i pojačavanju zidina rušilo staro, već novo samo nadodavalo, tako da Ston ima sačuvanih dijelova zidina iz prve polovice XIV. stoljeća. Ipak je sve to tako udešeno i prilagođeno jedno drugomu, da bi, da su u cijelosti sačuvane te utvrde, kakve su bile do 1874. godine, mogle stati uz bok glasovitom Carcassone u Francuskoj. Nastojeći stvoriti odgovarajući institucionalni i financijski okvir kojim bi se omogućilo ostvarenje tog ambicioznog plana, Beritić je 1952. godine jedan od suosnivača i prvi predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine koje postupno postaje spiritus movens obnove i prezentacije Stonskih zidina.
Temeljna zadaća Društva bila je skrb o dubrovačkim zidinama, ali i o svim ostalim fortifikacijama na nekadašnjem teritoriju Dubrovačke Republike. Na temelju ugovora sklopljenoga s Općinom Dubrovnik, Društvu je povjereno upravljanje i skrb o dubrovačkim zidinama, a sve se njegove aktivnosti, s maglaskom na obnovi fortifikacija, financiraju prihodima od ulaznica. Djelovanjem te neprofitne udruge građana inauguriran je model obnove u kojemu će skrb za stručnu komponentu zahvata od svojega osnutka (1960. godine) preuzeti dubrovački Zavod za zaštitu spomenika kulture. Visina prihoda u novijem vremenu omogućila je Društvu da uđe u znatne obnoviteljske pothvate, pa je započela izradba projekata obnove dubrovačkih, cavtatskih, moluntskih i stonskih zidina te Sokol – grada.
O tome koliko se ti zahvati provode lege artis, ponajbolje svjedoči recentna obnova Stonskih zidina koju je odobrilo i stručno nadzire Konzervatorski odjel u Dubrovniku.
Radovi na tim utvrdama, točnije na Velikom zidu, u većem su opsegu započeli 2003. godine. Prethodila im je digitalizacija starije arhitektonske dokumentacije. Zid je očišćen od raslinja i ponovno je detaljno snimljen suvremenom metodom laserskoga, tzv. prostornog skeniranja. Nakon opisanih predradnja i izrade projekta 2003. godine započela je obnova Velikoga zida, a potom i predzida od kule Arcimuna do Sokolića kako bi se omogućio pristup posjetiteljima. Dogovoreno je da se najprije obavi konzervacija postojećeg stanja zidnih struktura, a projekt za obnovu kula izradit će se tek kad se ti radovi privedu kraju.
04.10.2009. Otvorene stonske zidine za posjetitelje
Naglašenu vodilju takvu programu novi je plan financiranja obnove svih zidina, koji je prepoznala i Općina Ston, pa je potpisala ugovor s Društvom prijatelja dubrovačke starine, kao i prije toga Grad Dubrovnik. Svakako je od iznimnoga značenja naglasiti kako je po ulaganju sredstava ovaj obnoviteljski zahvat najveći u Republici Hrvatskoj. Do 2009. godine obnovljen je Veliki zid u duljini od 972 metara, a predziđe između kula Arcimuna i Sokolića u Stonu u duljini od 161 m.
Autor: www.ston.hr
