Stonsko područje je zahvaljujući svom zemljopisnom položaju, plodnim poljima, obiljem vode i solila, prirodnim bogatstvima, te kratkoj prevlaci što spaja poluotok Pelješac s kopnom, već u najstarijim vremenima postalo važno prebivalište za čovjeka. Solana potječe još iz rimskog doba, dva tisućljeća prije Krista.
U antičko doba ovaj kraj nastanjivali su Iliri i Grci, a od 167. god.pr.Kr. započinje vrijeme vladavine Rimljana gdje se po prvi put spominju eksploatacija i branje soli na stonskom području. Stonska solana najstarija je u Europi i najveća očuvana iz povijesti Mediterana. Daleke 877. god. spominje se stonska biskupija, pa se pretpostavlja da je to najstarija biskupija hrvatskog etničkog prostora.
Rimljani za sobom ostavljaju razdiobu stonskog polja i ime ovog naselja Stagnum – Stamnum, što znači stajaća ili mrtva voda. Upravo to je pokazatelj da su već u davnim vremenima ovdje postojala solila, i da je ime nastalo upravo zbog prirodnog svojstva ovog kraja – solane. Nakon burne povijesti i različitih vladavina 1333. god. Ston postaje sastavni dio Dubrovačke republike.
Ston je uz Dubrovnik bio gospodarski i strateški najvažnije mjesto Dubrovačke Republike i drugi grad u Europi rađen planski, a nastao je zbog soli koja je donosila 1/3 prihoda Dubrovačkoj Republici. Radi zaštite solila izgrađene su i monumentalne zidine u 14. i 15. stoljeću, i to po uzoru na dubrovačke te nose ista imena kula. Najveći pothvat toga doba bila je gradnja posve novih gradova na području Dubrovačke Republike – Stona i Malog Stona, te kilometar dugačkoga zida među njima s kulom vrh brijega (14. st.). Tako je cijeli poluotok Pelješac bio pregrađen i zaštićen od mogućeg napada s kopna s ciljem očuvanja najveće vrijednosti u dubini zaljeva “Stonske solane” velika prirodna solila, u kojima se stoljećima proizvodila morska sol, monopolni proizvod Dubrovačke Republike. Nekadašnja vrijednost Stona kao grada soli potvrđuje se još i danas u pogonima najstarije aktivne solane na svijetu.
Tradicija branja soli se prenosi već 4 tisuće godina i od tada do današnjih dana sol se u njoj proizvodi na isti način jedino uz pomoć mora, sunca i vjetra. U solani je 58 bazena koji su podijeljeni u pet skupina jer cijeli proces treba proći pet faza a traje jedan do dva mjeseca, ovisno o vremenu.
Kristalizacijskih je bazena devet a dobili su imena po svecima (Frano, Nikola, Baltazar, Antun, Josip, Ivan, Petar i Pavao), osim jednog koji ima natpis Mundo (svijet). Za vrijeme Dubrovačke Republike upotrebljavali su se još bazeni Vlaho i Lazar s granitnim dnom iz kojeg se vadila najčistija sol i slala na bečki dvor.
Sol se dobiva postupkom isparavanja morske vode u velikim plitkim bazenima solane, a sezona berbe i proizvodnje soli traje u ljetnim mjesecima, točnije od travnja pa sve do listopada. Iz devet kristalizacijskih bazena obere se oko 500 tona soli godišnje. Kako je sol u ovom području od davnina bila posebna značajna grana privređivanja i egzistencije tako je u doba Dubrovačke republike u vrijeme prikupljanja i skladištenja soli bilo angažirano cjelokupno stanovništvo Stona i okolice koje je bilo radno sposobno. U gospodarstvom životu Stona proizvodnja, promet i trgovina soli imala je izuzetno važno mjesto i donosilo Dubrovačkoj republici najviše prihoda, čak 15.900 dukata godišnje.
Stonska solana današnjim oblikom koji datira iz doba Dubrovačke republike i ukupnim svojim uređenjem odlično predstavlja složenu proizvodnju soli iz srednjeg vijeka, te je prvorazredni spomenik kulture i meta turističkih posjeta. Način proizvodnje nije se mijenjao sva ova stoljeća te u takvim, ekološkim zdravim uvjetima garantira održanje odlične kakvoće soli koja zadovoljava sve potrebe naprednog gospodarstva modernog vremena.
Autori: www.ston.hr / www.solanaston.hr / visitdubrovnik.hr
